Stari Ugljevik – mjesto koje živi još samo u mislima

Rudnik i TE ‘Ugljevik’ svake godine proširuju kopove tragajući za novim zalihama uglja, a usljed zamaha teških mašina porodice gase svoja ognjišta.

“Muž i ja smo jedini u ovoj zgradi koju vidite. A nekad je tu živjelo šest porodica. To je sad ruševina, krov prokišnjava. Vidite rudnik prekoputa, samo što nam nije došao pred kuću. Čekamo kad će da nas isele, al’ ne znam kuda”, priča Cvija Simikić, koju zatičemo na ulazu u Stari Ugljevik dok čuva ovce.

Simikić kaže da je 1970-ih, po sadržajima, ovo mjesto bilo razvijenije od Bijeljine, ali da je sada ostala samo pustoš.

“Kako se rudnik širio, tako su isplaćivali ljude i oni su odlazili u nove stanove ili kuće u Novom Ugljeviku, sadašnjem Ugljeviku. A sedamdesetih godina ovo nije bilo selo, ovo je bio grad!”, kaže Simikićeva.

Pokazuje objekte pored puta u kojima su nekada bile smještene škola i banka, dok sada predstavljaju razvaline, koje će nestati duboko u kopovima.

Stari Ugljevik nekada je nosio naziv Kolona (rudarsko naselje Kolona). Nastao je i razvijao se neposredno uz rudnik i njegove jame i kopove, od samog početka rada 1899. godine, sve do 1982. i preseljenja svih organa i institucija opštine na novu lokaciju Novi Ugljevik, koji je od Starog udaljen blizu četiri kilometra.

Prema popisu stanovništva, u Koloni je 1931. godine u 19 stambenih objekata živjelo 87 porodica sa 355 članova i njihov broj se do početka Drugog svjetskog rata nije bitnije mijenjao, kao ni broj zaposlenih u Rudniku – 250 radnika.

Međutim, od 1941. do 1945. godine u Koloni je došlo do znatnog smanjenja broja stanovnika. U ovom naselju sve vrijeme rata boravile su porodice Inić, Pavlović, Janković, Vidaković, Jevtić, Hribar, Zarić, Medić, Gabela, Stajić, Vasilić, Mićić, Gajs, Babić i Odić, što znači da se broj porodica sa predratnih 87 sveo na samo 15.

Rastavši se sa Cvijom, prolazimo pored porušenih i potonulih kuća i srećemo Cvjetka Stevanovića, koji je rođen u Starom Ugljeviku, gdje je dočekao penziju, a sada čeka iseljenje.

“U oktobru ili novembru treba da preselim u Novi Ugljevik, tamo sam završio kuću. Ovdje, vidite, ima još dvije porodice i ja. A tu u blizini je zaselak Sarije, gdje takođe ima malo ljudi, ali žive u teškim uslovima – nemaju puta, nemaju vode, ne znam, ustvari, kako žive”, priča Stevanović.

Kaže da u Starom Ugljeviku ostavlja kuću roditelja, pomoćne objekte i nešto zemlje, a da na iseljenje čeka već deset godina, zbog čega je i postao jedan od posljednjih stanovnika nekadašnje Kolone.

“Tražio sam od Rudnika adekvatan smještaj u Ugljeviku, pa je potrajalo dok sam izgradio kuću na poziciji koja odgovara ovoj koju sam imao u Starom Ugljeviku. Ovdje je sve u ruševnom stanju, vidite, pomoćni objekti su srušeni zbog pomjeranja tla, mojoj majci je inspekcija zabranila da živi u kući, pa je već neko vrijeme u samačkom hotelu, a ja tamo nisam mogao da odem jer šta ću sa stokom, šta ću sa voćnjakom, zemljom?”, pita Stevanović.

Oni koji još čekaju potpuno iseljenje, navodi Stevanović, obično dođu naveče ili vikendom na ono što su nekada zvali ognjištem, prisjećaju se nekih starih vremena, a drugi još drže stoku kako ne bi potpuno prekinuli vezu sa Starim Ugljevikom.

Naš sagovornik ističe da je u ovom mjestu bilo porodica u kojima su se gotovo svi članovi bavili zemljoradnjom, te da su za tri dunuma zemlje u gradskom području davali 20-ak dunuma u Starom Ugljeviku, nikada se ne naviknuvši na novi način života.

Stevanović se prisjeća prošlih vremena u Starom Ugljeviku, kada je u osmogodišnju školu bilo upisano i do 1.000 đaka.

“Ovdje je nekada bilo sjedište Rudnika, pravo rudarsko naselje. Tu negdje je bila zgrada Opštine, ovdje stanica milicije. Jedno vrijeme je bila i srednja škola, dolazila su u nju i djeca iz Lopara i Bijeljine čak… Imali smo i Fudbalski klub ‘Rudar’, koji je, čini mi se, osnovan 1928. godine. Ali, mislim da će i ovo što je ostalo za manje od pet godina da nestane. Sve će to potonuti pod mašinama”, smatra Stevanović.

Pozdravljamo se sa Cvjetkom i odlazimo makadamskim putem, 200 metara dalje, u krug jedne firme gdje bi malo ko posumnjao da se baš tu, u drvenoj baraci, nalazi osnovna škola – Područna osnovna škola “Aleksa Šantić”.

Na dvorištu zatičemo samo troje djece. Jedna od učiteljica kaže: “Imamo čas fizičkog vaspitanja, ostalih petoro i druga učiteljica su u školi.”

Ovu područnu školu pohađa ukupno osam đaka. Jedna učiteljica u kombinovanom odjeljenju predaje djeci prvog, drugog i trećeg razreda, a druga đacima četvrtog i petog.

“Ja sam Goja Đukić, vodim kombinovano četvrti i peti razred. Malo je đaka, ali navikneš se. Ima i ovo svojih prednosti, možeš da se posvetiš svakom đaku pojedinačno. Bilo ih je na početku ove školske godine deset, ali dvoje su roditelji ubrzo počeli da voze u Novi Ugljevik. A ovi ovdje koje vidite još žive u Starom Ugljeviku, odnosno u dijelovima koje zovemo Tomići, ili su iz Vujića, tamo prema Falčićima. Žalosno je to sve, ali život se premješta negdje drugo”, dočekuje nas Đukić.

Ona je u Starom Ugljeviku živjela do 1989. godine, kada je zbog širenja kopa rudnika morala sa porodicom da preseli u sadašnji Ugljevik.

“To je bio divan gradić nekada. Moji roditelji su teško podnijeli iseljenje. Ja se sjećam mnogih zgrada koje su srušene, a među njima je i bioskop, kakav tada ni Bijeljina nije imala, a sada, evo, Novi Ugljevik nema nikakvu bioskopsku salu! Kada je riječ o tadašnjoj školi, sjećam se da je za vrijeme mog osnovnog obrazovanja u Starom Ugljeviku bilo toliko djece da su me u četvrtom razredu rasporedili u centralnu školu jer ovdje nije bilo mjesta. A ova baraka u kojoj smo radi od 2005. godine, jer su dotadašnju školu srušili. Eno, ostale su zidine pored puta”, dodaje Đukić.

Kaže da je, kada je počinjala da radi, u školi bilo 36 đaka i da su nastavu vodile tri učiteljice, a da se sada približava dan kada će i vrata barake biti zaključana.

“Dok god ima sela ikako, škola će postojati. Ne znam kad će tačno biti ukinuta. Dobro nam je ovdje, ne žalimo se, djeca imaju sve uslove kao i u ostalim školama, ali jedino nastaje problem kada nestane struje jer se grijemo pomoću nje, a ne na drva”, priča Đukić.

Zaključuje da, kada je riječ o Starom Ugljeviku, ne treba zanemariti činjenicu da su većina onih koji su iselili dobili dobre naknade od rudnika pomoću kojih su kupili kuće, stanove, automobile, ali da ipak nikakav novac ne može da izbriše žal za sredinom u kojoj su rođeni i odrasli.

Godine 1972. pokušano je da se sagleda opravdanost i mogućnost urbanizacije Starog Ugljevika. Međutim, ta ideja je trajno odbačena kada se saznalo za ležište uglja Bogutovo Selo, koje se prostiralo do samog naselja i dublje. Jedna od socioloških studija koja je bila ugovorena ticala se velikog broja domaćinstava koje je trebalo eksproprisati i iseliti sa lokacije budućeg površinskog kopa, a za njenu izradu bio je izabran Institut za društvena istraživanja Fakulteta političkih nauka u Sarajevu.

Veliku dilemu predstavljalo je iseljenje 170 domaćinstava samo na “prvom udaru” eksproprijacije u Bogutovom Selu, dok se taj broj, računajući Stari Ugljevik, povećavao do više od 290 domaćinstava.

Godine 1982. u Novom Ugljeviku, koji danas nosi naziv Ugljevik, izgrađena je i useljena nova zgrada Skupštine opštine Ugljevik, a zatim i druge institucije, preduzeća, Dom zdravlja i škole.

Proces iseljavanja Starog Ugljevika nije prestao do danas, a za koju godinu, na žalost mnogih koji su svoja ognjišta zadržali samo u mislima, od ovog naselja možda će ostati samo tabla na ulazu, koja će podsjećati da je tu nekada bio pravi “gradić”.

Izvor: Aljoša Ljubojević / Al Jazeera